Sima Pandurović - Sa svojima

„O, kuku! kuku!“ pevali su petli.
Skočih u strahu. Ponoć. I iz tame
Noći i bola vidim gde svetluca
Očiju bezbroj upravljenih na me;
Očiju bezbroj zlokobno se svetli —
Mistike bića ljudskog slika bleda.
Neko je sa mnom! Srce burno kuca...


Iz mraka noći tiho se ispreda
Senaka oblik, tkanina odela
I rita njinih. Noć postaje bela
K’o velik pokrov. Vidim dobro: Grupa
Aveti crnih, prosjaka je stala
Svud oko mene, i zloslutno ćuti.
Vremena noćnog stadoše minuti.



„O, kuku!! kuku!!“ pevali su petli.


Téško; i srce bol užasni čupa;
Olovna slutnja na dušu je pala.
Duša je prazna! Red prosjaka što je
Stao pred mene, to su želje moje —
Dobro ih vidim — moje nade, strasti
I misli, kuku! kuku! kako jadne,
Propale sada, izvan moje vlasti.


One mi prete, osvetnički mole,
Nakazna lica, i pružaju ruke
Tragičnim gestom, ostavljene, gadne;
I ponor nude, i očajno vápe;
U ponor sveta survati me vole,
U ponor sveta! Prodirne jauke
Duša je slaba da goni od sebe.


Iz oka njina tmine groba zjápe;
I smrt je s njima, da život moj pogrebe.
Šum ruha slutnju uliva mi crnu;
Glasovi tuže za prošlim životom;
Prilaze, da me u plašt svoj ogrnu!
Pa tada kuda? Šta će biti potom?
„Vi, želje moje, ja ničega nemam...


I ja se s vama hladnom grobu spremam.
Ovde je tužno, opako i crno,
Ovde je teško...“ Al’ otkuda suze,
Oproštaj nemi životu za bede?
— Seni mi hladno i prezrivo glede;
U njima život istine utrn’o.
Vaj! što im sudba sve spram mene uze?


Uporno, tužno žaljenje se javlja
I jasno doba prolećnoga neba,
Snovi i nade... i svi tako živi;
Sreća se vidi... i sve se ponavlja...
Hajd’mo! — Al’ kuda da nam sada treba?
Zar moram smrti, smrti što ne godi?
Ta nade, snovi nisu bolu krivi!


Hajd’mo! — O vidi veličanstvo pólja,
Tragično društvo kroz koja me vodi:
Ogroman vidik, neslućena dólja.
Snivana ponoć nad njome se svodi.
Mirišu polja na prolećne dane,
Na čistu kišu što spomene kropi,
Na mnogo suza za ideje râne.


O, da se duša s takvom noći stopi,
Kad drhti, strepi, verna, puna sreće,
S ljubavlju, čvrsto zagrljena smrću!
Tada se časi sreće, bola zgrću,
Za tužan život i žaljenje veće.
I biser drobni na krilima noći
Sa jasnih zvezda padaše polako,


Dok ćutke, mračne kao smrtni gresi,
Crne su seni pratile me tako,
Brzo i strasno po gluvoj samoći;
A setno nebo neka nada resi:
Pre zore treba stići željenoj meti,
Pre nego novog dana dođe varka
I život što će sebi nas uzeti.


O, kako žudno strast nas goni žarka
Svršetku, kraju. Pa i bol će proći;
Sve, čak i ljubav. Gladne strasti gone,
Gone po mraku grobu što Že doći;
Posmrtna zvona u daljini zvone,
A vetri huje ponosno i strasno
Poslednju pesmu svemu što je bilo.


I kraj već tu je! Noć ne diže krilo,
I neće više dići ga nad nama!
Srebrnast pokrov prostorom se vlači,
Čudan i moćan. Jedna crna jama...
Tu će nam ući želja i strast svaka!
Setno se nebo oblacima mrači.
Ludost, veselje! Raka! raka! raka!


Vaj! koga pokrov pokrio je beli!
Zar muka nije iscrpeno vrelo?
O, kuku! kuku! svet zapeva celi;
Zadrhta duša kao nebo celo;
I masa zvezda sa neba se prosu
Na tugu, jade, ljubav, sreću rânu,
Na mrtvu dušu kroz jutarnju rosu.


U pokrovu je, hladna, mrtva, bleda,
Divna k’o zraci pomrlih ideja,
Sva ljubav Moja u velikom danu,
Mrtva, — to jutro života i sreće,
U moru suza utopljena davno,
U moru suza i surovih beda, –
Starinski ponos mojih epopeja.


Čeka pred grobom i zbori još tavno
Tugu života i ljubav spram njega,
I čeka svoje. Kad dopade muklo
Sve crno društvo, užasno i divlje,
Do nje, do groba, — strah ledeni probi
Dušu i srce, zle sluteći kobi,
A suro nebo zatreperi življe.


U strahu pružih ruke preko svega
Strastima gladnim, surovim i jakim
Plen u životu poslednji još tudi,
Da kobni bol se života zajazi.
– Al’ gde li straha nestali su trazi
Pod zorom bledom i podnebljem mlakim?
Nebesa kanda otvoriše grudi.


I masa zvezda otpoče da pada
Ponovo širom vasione cele
Na njih i na nju, preko tužnog mesta;
I vetar opet zašumori sada
Prolazak bola iz života grobu.
Padaju zvezde usred noći bele,
Padaju tol’ko; i, najednom, presta...


I vetar peva poeziju smrti.


A kobne želje umirahu redom,
Očajne, strašne, u prozorju bledom,
S padanjem zvezda. Samo mis’o sinu:
Otkud toliko zvezda? Ali divno
Padaju zvezde preko mrtvih. Minu...
Daleko kob se javlja lakim hodom,
Daleko zvezde izdišu nad svodom.


Daleko, tužan, sam, sred crnih njiva,
S bolom, prazninom — sve k’o da se sniva!
A oko puno gorkih, teških suza.
Dopire tužan žamor kukuruza
Po polju punom suza, punom rose;
Poslednji vetri vapaj seni nose
Zorom, životom što će ih sve strti.


A vetar peva poeziju smrti.

No comments:

Post a Comment

Ukoliko želite nešto da podelite sa drugima, ostavite komentar: