Tin Ujević - Svakidašnja jadikovka

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!


I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.


I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.




Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.


- O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.


O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.


I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,


od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.


I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.


I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.


I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.


I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,


i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.


O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.


Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.


Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova !


O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.


Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.


Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.


Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,


kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!