Metrika (antička)

U evropskoj književnoj terminologiji ponekad obeležava teoriju građenja stihova uopšte, bez obzira na kome je načelu, kvantitativnom, silabičkom ili kvalitativnom (akcenatskom), zasnovana u nekom jeziku.

Opravdanija i češća je upotreba termina metrika u užem značenju, kao naziva za teoriju i sistem pravila koji ptkrivaju prirodu i opisuju tehniku građenja stihova zasnovanu na upotrebi metra, elementa za merenje i klasifikovanje stihova kojim se služila hekenska i rimska versifikacija. Kako je ritmičku osnovu grčkog stiha (kao i staroindijskog sanskrita) činila smena skupina dugih i kratkih (kvantitet) slogova, a ne, kao većinu modernih evropskih jezika, smena naglašenih i nenaglašenih (kvalitet) slogova, danas se termin metrika uzima najviše kada je reč o versifikaciji zasnovanoj na kvantitativnom ritmu ili o sistemima versifikacije nastalim ugledanjem na obrasce klasične grčko-rimske antike.
Izučavajući stihove helenske književnosti, antički gramatičari doba helenizma izgradili su grčku metričku teoriju i stvorili (do danas uobičajene i na noviji akcenatski metar prenesene) nazive za njihove najmanje delove, stope: trohej -U, jamb U-, tribrah UUU, spondej ---, daktil -UU, anapest UU-... U jampsko-trohejskoj versifikaciji helenske drame izdvojili su kao glavne nosioce ritma takozvane čiste stope, koje obavezno zadržavaju svoj osnovni oblik, a stoje na propisanim mestima stiha (parne stope u jampskom stihu imaju obavezno čisti oblik U-, a neparne u trohejskom čisti oblik -U). Pored njih javljale su se stope čije trajanje u celini teoretski premaša trajanje osnovne stope stiha (spondej, daktil ili anapest u neparnoj stopi jampskog ili parnoj trohejskog stiha). Takvu stopu nazivali su antički teoretičari iracionalnom, dok danas češće uzimamo termin kondenzovana stopa. Ovo je u skladu sa pretpostavkom francuskog metričara L.Avea da su teoretske dužine svih slogova ovakve stope u praksi nešto redukovane kako bi se očuvao osnovni ritam stiha. U skupovima čistih i kondenzovanih (iracionalnih) stopa čiste stope bile su nosioci osnovnog ritma stiha, pa su antički teoretičari ovu celinu uzimali kao meru prvenstveno za jampski, trohejski ili anapeistički stih. Ovakvu "dvostopu" ili "spoj" obeležava termin "metar" u užem smislu, pa su navedeni stihovi po broju svojih mera nazvani monometar, dimetar, trimetar, tetrametar...
Terminološka nedoslednost tradicionalne metrike dolazi što je za meru starogrčkog stiha uzimana i jedna stopa, naročito tamo gde smena čistih i kondenzovanih stopa nije bila tako strogo sprovedena kao u helenskoj tragediji; 6-tostopni daktilski stih od starine je u epici nazivan heksametrom jer je meren po stopama, dok je u horskim odeljcima drame, gde je meren po (dvostopnim) metrima nosi ime daktilskog trimetra. Prema heksametru nazvan je pentametrom i stari elegion koji sa njim gradi takozvani elegijski distih. U rimskoj drami, koja je, ne razlikujući čiste od kondezovanih stopa, razorila celinu dvostopnog jampsko-trohejskog metram, stihovi se mere i nazivaju brojem svojih punih stopa: senar (senarius: 6 stopa), septenar (septenarius: 7 1/2 stopa), oktonar (octonarius 8 stopa).
U složenoj klasičnoj metrici grčko-rimske antike, zasnovanoj na ritmu kvantiteta, ritmički istaknuti slog, to jest "metrički akcenat" (latinski - ictus) nije se morao podudarati sa govornim (gramatičkim) akcentom reči, koji je bio muzičke (tonske) prirode, to jest nastajao je podizanjem glasa. Od početka srednjeg veka u evropskim jezicima (i u grčkom i u latinskom) preovladava intenzivni (ekspiratorni) akcenat reči, koji nastaje pojačavanjem glasa i zbog svog uticaja na kvalitet slogova glavni je nosilac ritma u stihu. Brojni klasicistički pokušaji da se metrički sistem starih Grka i Rimljana prenese zajedno sa kvantitativnom ritmom u pesništvo modernih jezika (kod nas Katančić, Mušicki, Mažuranić) pretrpeli su neuspeh stoga što su ovi jezici imali sopstveni, kvalitativni sistem versifikacije zasnovan na akcentu kao prirodnom ritmičkom elementu govora. Tek je manje-više slobodno reprodukovanje kvantitativnih metričkih shema antike (jamb: kratak-dug slog) u kvalitativnom akcenatskom ritmu (jamb: nenaglašen-naglašen slog) doista obogatio modernu evropsku versifikaciju.
Akcenatsko načelo i sloboda u prilagođavanju antičke metričke sheme obeležja su i našeg novijeg prevodilaštva sa klasičnih jezika antike.

3 comments:

Anonymous said...

Objasnjenje bi bilo znacejno razumljivije kada bi u njemu bili i primeri

Anonymous said...

Šta U i - trebaju da predstavljaju?

Anonymous said...

Nenaglešene, odnosno naglašene slogove.

Post a Comment

Ukoliko želite nešto da podelite sa drugima, ostavite komentar: