Milan Stamenov - Plodovi očaja

Opet trazim razuzdanu sreću.
Sebično,
samo za sebe,
daleko od drugih.
Da je posejem, da nikne.
Da je čuvam, da sazri.
Da je uberem kad rodi.
I plodove podelim,
sa sobom,
sa njom,
sa svima vama.
Sreću u ruci,
kao smokvu stegni.
Dovoljno jako da ostane,
ne prejako, da ne iscuri.
Gledaj je, omiriši,
probudi mirise svetlosti.
Nek se nozdve napregnu,
i osete bogatstvo.
Tu u ruci,
gde počiva sreća,
sagradi kulu,
kamenu i jaku.
Kružnim stepenicama,
koracima ka zorniku,
stigni do vrha.
Zaječi glasom,
sasušenih pluća od nemoći,
da dozoveš onu,
koja fali,
i kažeš joj,
da si sreću,
ubrao samo za vas.

No comments:

Post a Comment

Ukoliko želite nešto da podelite sa drugima, ostavite komentar: