1.
Ima li živog, čulima obdarenog bića a da više sviju čudesnih
pojava u prostranstvu koje se stere oko njega - ne voli sveočaravajuću
svetlost? Sa njenim bojama, njezinim zracima i talasima; njenom blagom
sveprisutnošću, u vidu dana što se budi? Kao najprisnijom dušom života diše
njome ispolinski svet sazvežđa, što nema stanka ni počinka plivajući i
poigravajući po njezinoj plavoj pučini - diše njome svetlucavi kamen u svom
večnom pokoju, u sebe utonula biljka što upija sokove, i divlja, uzjarena,
mnogolika zver - a pre svega prekrasni stranac umnih očiju, lelujava koraka i
nežno sklopljenih usana, bogatih zvucima. Kao kakav kralj zemaljske prirode,
ona poklikuje svakoj sili da se bezbroj puta preobražava, sklapa i rastura
beskonačne saveze, svojim nebeskim likom zaogrće svako zemaljsko biće. Njena
prisutnost jedina otkriva čudesno veličanstveno svetskih carstava.
Ali ja se
okrećem na drugu stranu, ka svetoj, neizrecivoj, tajanstvenoj noći. Daleko je
ostao svet - potonuo u duboku grobnicu - pusto je i samotno mesto gde se
nalazio. Dušinim strunama provejava duboka seta. Želim da utonem u kapljicu
rose i da se pomešam s pepelom. Daljine sećanja, želje mladosti, snovi
detinjstva, kratkotrajne radosti i uzaludna nadanja celoga dugog života - sve to
nailazi u sivoj odeći, kao večernje magle po zalasku sunca. U drugim prostranstvima
je svetlost razapela vesele čadore. Zar se nikad neće vratiti svojoj deci, koja
je iščekuju sa verom nevinosti?
Šta to
najednom navire pod srcem, tako prepuno slutnje, i usisava meki vazduh sete? Da
li se mi i tebi dopadamo, noći tamna? Šta to skrivaš pod svojim plaštom, šta je
to što mi nevidljivo i silno prianja uz dušu? Skupocen melem kaplje iz tvoje
ruke, iz pregršti makova cveća. Ti podižeš otežala krila duše. Osećamo da nas
potresa nešto tamno i neizrecivo - radosno uplašen vidim kako se nad mene blago
i pobožno nadnosi jedno ozbiljno lice, koje ispod beskrajno spletenih uvojaka
majke pokazuje ljupku mladost. Kako mi se siromašna i detinjasta sad čini
svetlost - kako prijatan i blagosloven rastanak sa danom. Dakle samo zato što
noć odvraća od tebe sluge tvoje, samo zato si po širinama prostora posejala
blistave lopte, da bi oglašavale tvoju svemoć - tvoj povratak - u vreme kad si
udaljena. Nebesnije od onih sjajnih zvezda čine nam se beskonačne oči koje je
noć otvorila u nama. One vide dalje no što su i najbleđe među onim bezbrojnim
vojskama - ne osećajući potrebu za svetlošću one proziru dubine duše koja voli
- i to ispunjava neizrecivom slašću jedan još viši prostor. Slava carici sveta,
uzvišenoj navestilji svetih prostora, zaštitnici blažene ljubavi - ona te šalje
k meni - nežna dragano - preljupko sunce noći - ja sada bdim - jer tvoj sam i
svoj sam u isti mah - tvoj glas mi je noć pretvorio u život - načinila si me
čovekom - izgaraj mi telo plamenom duhova, da se, vazdušast, prisnije spojim s
tobom, i da onda večito traje svadbena noć.
2.
Mora li se
jutro neprestano vraćati? Zar se nikad neće okončati vlast zemaljskoga?
Nesrećna radinost razjeda nebesnu skramu noći. Zar potajna žrtva ljubavi nikada
neće večno goreti? Svetlost bejaše odmereno vreme; ali vladavina noći bez
vremena je i bez prostora. – Večito je trajanje sna. Sveti snu – nemoj odveć
retko u ovoj zemaljskoj svakodnevici usrećavati one što su se obrekli noći.
Samo budale ne uviđaju šta si ti i ne znaju ni za kakav drugi san sem za senku
koju u suton istinske noći sažaljivo bacaš na nas. Oni te ne osećaju u zlatnom
moru grozdova – u bademovom čudesnom ulju, i u kestenjastom makovom soku. Oni
ne znaju da to ti lelujaš oko grudi nežne devojke i njeno krilo pretvaraš u
nebo – ne slute da ti nailaziš u susret iz starih predanja, raskriljujući
nebesa, i donosi ključ za boravišta blaženih, ćutljivi vesnik tajni beskrajnih.
3.
Jednom, kad
sam lio gorke suze, kad mi se nada gubila rastvorena u bolu, i kad sam stajao
usamljen na golom brežuljku, koji je obličje moga života sakrivao u uzan,
mračan prostor - usamljen kako još nijedan usamljenik nije bio, gonjen
neizrecivim strahom - bez snage, preobraćen samo još u misao o bedi; i kad sam
se osvrtao za pomoć, ne mogući ni napred ni natrag, s beskrajnom čežnjom se
hvatajući života koji je bežao i gasio se: - iz plavoh daljina - sa vrhunaca
mojega starog blaženstva naiđe pljusak sutona - i najednom se prekide veza rođenja
- okov svetlosti. Pobeže zemaljska divota i moja tuga sa njom - oteče seta u
neki nov, nedokučiv svet - ti si se spustila na mene, ti noćno ozdravljenje,
nebesni snu - predeo se blago uzdigao; nad predelom je lebdeo moj razrešeni,
novorođeni duh. Brežuljak se pretvorio u oblak prašine - kroz oblak sam video
draganine preobražene crte lica. U njezinim očima počivala je večnost - uzeh je
za ruke, i od suza se načini blistava, nerazorljiva veza. Hiljade godina su
promicale mimo nas u daljinu, poput oluja. Obisnut o njezin vrat, lio sam
zanosne suze u pozdrav novome životu. Bio je to prvi, jedini san - i tek od
tada osećam večitu, nepromenljivu veru u nebo noći i u njegovu svetlost,
draganu.
4.
Sada znam
kada će biti poslednje jutro - kad svetlost ne bude više rasterivala noć i
ljubav - kad san bude večit, samo jedno jedino neiscrpno snivanje. Osećam u
sebi nebeski umor. Daleko mi je i zamorno postalo hodočašće ka Svetom grobu,
tegoban krst. Kristalni slap, koji neprimetljiv za obična čula izvire u tamnom
krilu brežuljka, pred čijim podnožjem splašnjava zemaljska plima: - ko je to
okušao, ko je stajao gore na graničnoj planini sveta i bacao pogled preko u
novu zemlju, u boravište noći - uistinu, taj se neće vratiti u svetsko
vršljanje, u zemlju u kojoj svetlost boravi u večitom nemiru.
On će gore
sagraditi kolibe, kolibe mira, čeznuće i voleće, gledaće preko, dok ga najdraži
među svima časovima ne povuče u dubinu kladenaca - što je zemaljsko plivaće
gore, suzbijano olujama, ali što se posvetilo dodirom ljubavi, to će rastvoreno
teći skrivenim prolazima ka predelu na onoj strani, gde će se miris, sliti sa
usnulim ljubavima. Bodra svetlosti ti još budiš umornoga da pođe na rad -
ulivaš mi radostan život, ali nećeš me odmamiti od mahovinom obraslog spomenika
sećanja. Rado ću zamahnuti vrednim rukama, obazreti se svuda gde sam ti
potreban - veličaću sve veleleplje tvojega sjaja - neumorno ću pratiti lepi
sklop tvoga veštačkog dela - rado ću posmatrati mudri hod tvoga ogromnog blistavog
časovnika - dokučivati ravnomerje snaga i pravila čudesne igre bezbrojnih
prostranstava i njihovih vremena. Ali srce će moje u potaji ostati verno noći,
i ljubavi tvoriteljki, kćeri njezinoj. Možeš li mi ti pokazati neko srce koje
bi bilo večito verno? Ima li tvoje sunce ljubazne oči koje će me poznati? Da li
tvoje zvezde prihvataju ruku koja ište? Uzvraćaju li mi nežan stisak i reč
tepanja? Da li si je ti ukrasila bojama i tananim crtama - ili je pak ona tvome
ukrasu pridala viši i draži značaj? Može li tvoj život pružiti neku slast i
neko uživanje koje bi nadmašili ushićenja smrti? Zar sve što nas oduševljava
nema boju noći? Ona te nosi kao majka i njoj zahvaljuješ za sve svoje
veličanstveno. Rasula bi se u sebi samoj - u beskrajnom prostoru bi se
rasturila, da te ona nije držala, da te ona nije vezivala, te si se zagrejala i
plamteći stvorila svet. Uistinu, ja sam bio pre no što so ti bila - majka me je
poslala zajedno s mojom braćom i sestrama da naselim tvoj svet, da ga posvetim
ljubavlju, da postane spomenik koji će večno biti posmatran - da ga zasadim
cvećem što ne vene. Još nisu sazrele ove božanske misli - Još je malo tragova
našeg otkrivenja. - Jednom će tvoj časovnik pokazati konac vremena, i onda ćeš
postati kao što smo i mi, i prepuna čežnje i strasti, ugasićeš se i umreti. U
sebi osećam kraj tvoje radinosti - nebesnu slobodu, blažen povratak. Obuzet
divljim bolovima, saznajem tvoje udaljavanje od našeg zavičaja, tvoj otpor
prema starom, veličanstvenom nebu. Uzalud su tvoja jarost i tvoj bes.
Nesagorljiv stoji krst - pobedna zastava našeg roda.
Preći ću preko,
i svaki jad
povod za milje
biće mi tad.
Slobodan biću-
još koji dan-
ležaću dragoj
u krilu pjan.
Beskrajan život
u meni vri;
gledam odozgo
gde čiliš ti.
Kraj onog brega
trne tvoj sjaj -
prohladna senka
donosi raj.
Snažno me, dragi,
ti upij sad,
jer počinku sam,
ljubavi rad.
Val smrti je blizu
da mladost mi da,
u melem i etar
krv toči se sva-
Pun vere i hrabro
za dana grem,
a svetim žarom
u noćima mrem.
5.
Nad širom
naseljenim plemenima ljudi vladala je u davno doba tučana sudbina nemom
silom.Neki taman, težak prevez sputavao je njihovu plašljivu dušu. - Beskonačna
je bila zemlja - boravište bogova, i njihov zavičaj. Od praiskona dizalo se
njeno tajanstveno zdanje. Nad istočnim crvenim planinama, u svetome krilu mora
boravilo je sunce, svezapaljiva, živa svetiljka. Neki stari džin nosio je
blaženi svet. Čvrsto pod planinama ležali su prvobitni sinovi majke zemlje.
Nemoćni u svom razaračkom besu prema novom prekrasnom pokolenju bogova, i
njihovim rođacima, veselim ljudima. Tamna, zelena dubina mora bila je krilo
boginje. U kristalnim pećinama pirovao je raskalašan narod. Reke, drveće, cveće
i životinje imali su ljudski razum. Slađe je prijalo vino jer ga je točilo
vidljivo mladačko obilje - među čokotima je obitavao bog - boginja majka, puna
ljubavi, uzdizala se sred bogatih zlatnih snopova - sveto pijanstvo ljubavi
bilo je slatka služba najlepšoj među boginjama - kao večno šarolik pir nebeske
dece i zemaljskih obitavalaca šumorio je život, poput proleća, tokom mnogih
vekova. - Sva pokolenja su detinjski štovala nežni, hiljadostruki plamen, kao
nešto što je najviše na svetu. Jedna je samo misao bila, jedno užasno
snoviđenje,
što pojavi se na veselju sjajnu
i uvi duše u stravu i stud.
Utehu nisu znali živodajnu
ni bogovi za potištenu grud.
Te nemani je put skriven u tajnu,
uzalud molbe, žrtve uzalud.
Zauvek sada odvojen od svega
što kao slatka strast u srcu tka,
od dragih, koje na zemlji bez njega
zaludna čežnja mori, bol bez dna,
mrtvac, ko sužanj nemoćni sred stega,
kao da samo san olovni zna.
Uživanja se val razbio tada
o oštru stenu beskonačnog jada.
Duhom što smelo, plamteći se vine
ulepša čovek groznu masku tu:
svetiljku trne mladić da počine -
kraj biva blag, ko harfe jek u snu.
U svežoj seni uspomena pline,
a pesma tugu obujima svu.
Al' tajna osta u večitoj noći,
ozbiljan priznak udaljene moći.
Stari svet se
klonio svom kraju. Venuo je perivoj mladoga pokolenja - ljudi koji su rasli i
prestajali da budu deca težili su najviše u slobodniji, pust prostor. Bogovi i
njihova pratnja iščezoše. - Samotna i beživotna ostade priroda. Gvozdenim
lancem sputavali su je mršavi broj i stroga mera. Neizmerni cvet života se rasu
u tamne reči kao u prah i u zrak. Utekla je vera što priziva duhove, i
svepreoblikujuća, svezbratimljujuća, nebeska druga, fantazija. Nemilo je duvao
hladan severac preko ukočenih polja, i ukočeni čudesni zavičaj razvejavao se u
etar. Nebeske daljine ispunjavale su se blistavim svetovima. U dublje svetilište,
u viši prostor čuvstva kretala je sa svojim silama duša sveta - da bi onde
vladala dok ne počne svitati svetska veličanstvenost. Svetlost nije više bila
boravište bogova i nebeski znamen - preko sebe su oni prebacili veo noći. Noć
je postala golemo krilo otkrivenja - u njega su se vratili bogovi - i usnuli da
bi se u novim prekrasnijim obličjima vinuli iznad promenjenog sveta. U narodu
koji je, prezren mimo sve druge, postao prerano zreo i prkosno se otuđio od
blažene nevinosti mladosti, javi se novi svet dotle neviđena lica - U pesničkoj
kolibi bede - Javi se sin prve device i majke - Tajanstvenoga zagrljaja
beskonačni plod. Slutljiva, cvetna mudrost Istoka prva je uvidela početak
novoga doba - Do kraljeve smerne kolevke jedna joj zvezda pokaza put. U ime
budućnosti daleke odavali su mu poštu sjajem i mirisom, najvišim čudima
prirode. U samoći se razvijalo nebesno srce u cvetnu čašicu svemoćne ljubavi -
okrenuto uzvišenom očevom licu i počivajući na grudima ljupko ozbiljne majke,
grudima blaženim od slutnje. Sa bogotvornim žarom gledalo je proročanstvo oko
rascvalog deteta u dane budućnosti, u svoje drage, izdanke svoje božanske loze,
ne brinući o zemaljskoj sudbi svojih dana. Ubrzo se oko njega sabraše najvećma
detinjske duše, čudesno obuzete prisnom ljubavlju. Nov i nepoznat život je
poput cvetova nicao u njegovoj blizini. Nesicrpne reči i poslanja najradosnija
vrcala su kao iskre kakvog božanskog duha sa njegovih usana. Sa dalekog žala,
rođen pod vedrim nebom Jelade, došao je jedan pevač u Palestinu i celo svoje
srce izlio čudesnom detetu:
"Mladić si ti što stoji od davnine
na groblju našem, zamišljen i snen;
utešan znamen sred duboke tmine -
višega čovečanstva novi tren.
Što bacilo nas tuzi u dubine
vodi nas sad ko čežnjiv, vedar plen.
U smrti život večiti se javlja,
ti smrt si, ti nam samo nosiš zdravlja."
Pevač prepun
radosti krete u Hindustan - srca pijana od slatke ljubavi; i u vatrenim pesmama
ga rastoči pod onim blagim nebom, te mu hiljade srdaca prikloniše, i radosno
poslanje se razraste u hiljade grana. Ubrzo pošto pevač otide dragoceni život
posta žrtvom dubokog ljudskog pada - On umre mlad, otrgnut od voljenog sveta,
od rasplakane majke i od svojih zaplašenih prijatelja. Neizrecivih patnji tamni
pehar ispila su ta ljupka usta - U groznom strahu bližio se čas rođenja novog
sveta. Žestoko se borio sa užasima stare smrti - Teško ga je pritiskivalo breme
starog sveta. Još jednom je milo pogledao majku - a onda se pojavi
razrešiteljka-ruka večite ljubavi - i on usnu. Samo nekoliko dana visila je
koprena nisko nad hučnim morem, nad uzdrhtalom zemljom - bezbrojne suze
isplakaše dragi - A onda tajna bi raspečaćena - nebeski duhovi podigoše
prastari kamen sa mračnog groba. Anđeli su sedeli uz usnuloga - nežno satkani
od njegovih snova - Probuđen u novom božanskom veličanstvu, popeo se on na
vrhunac novorođenog sveta - sopstvenom rukom sahrani leš u napuštenu raku, i
svemoćnom rukom navali na nju kamenu ploču, koju nikakva sila neće podignuti.
Još tvoji
mili prolivaju kraj tvojega groba suze radosnice, suze ganutosti i beskonačne
zahvalnosti - još te, radosno prestravljeni, gledaju kako uskrsavaš - i gledaju
sebe za tobom; gledaju te kako sa slatkim žarom plačeš za majčinim blaženim
grudima, kako ozbiljno hodaš sa prijateljima, govoriš reči kao uzbrane sa
drveta života; gledaju te kako pun čežnje hitaš u očevo naručje, donoseći mlado
čovečanstvo, i nepresušiv pehar zlatne budućnosti. Majka je pohitala ubrzo za
tobom - u nebeskom likovanju - Ona u novom zavičaju bila je uz te. Mnogo je
vremena proteklo otada, i u sve većem sjaju se budila tvoja nova tvorevina - i
hiljade kretoše za tobom iz bolova i muka, puni vere i čežnje i vernosti - pa
sad vladaju sa tobom i nebeskom devicom u carstvu ljubavi - služe hramu nebeske
smrti i tvoji su na vek i vekova.
Podiže kamen ti -
vaskrsnu čovečanstvo -
Tebi smo verni svi,
ne znamo za sužanjstvo.
Kad pršte svetski sklad
usred Večere tajne,
najgorči stuknu jad
od tvoje kupe sjajne.
Na svadbu zove smrt -
od svetiljki sve blista -
Device lika čista
spremiše dom i vrt -
O, kada će kroz noć ovu
da odjekne tvoj glas,
i zvezde da pozovu
jezikom ljudskim nas.
Marijo, k tebi traži
hiljadu srca put.
Tvoj lik im samo blaži
životni čemer ljut.
I slute isceljenje
kad mine život hud -
kad, presveto stvorenje,
na tvoju klonu grud.
S mnogima što im kleta
sudbina beše krik,
pa pobegav sa sveta
stupiše pred tvoj lik;
što spasoše nas jada
u nevolji i zlu -
bićemo skupa sada,
bićemo večno tu.
Kom ljubav veru krepi
ne rosi suzom grob.
Imetak ovaj lepi
neće mu otet kob -
Da čežnja ga ne mori,
nadahnjuje ga noć -
a srcu štit mu tvori
nebeskih čeda moć.
Prema životu večnom
naš život sada gre;
milinom neizrečnom
zari se biće sve.
Zvezdan će svet se sliti
u sok života jak,
i svak će njega piti
i biće zvezda svak.
Rastanka nema više,
ljubavi puca žal,
prepun se život njiše
ko beskonačni val.
Tek jedna noć miline -
večite pesme raj -
i svima će da sine
Božijeg lika sjaj.
6.
Čežnja za smrću
Hajdemo sad gde vlada mrak,
u zemljine dubine,
veselog polaska je znak
bol ovaj pun divljine.
Čun uski će za tili čas
prevesti k žalu neba nas.
Neka se slavi večna noć,
san večni nek se slavi.
Pregrejala nas dana moć,
jad nas prži i savi.
Tuđine siti, u svoj dom
želimo natrag, ocu svom.
Šta će nam ljubav, vernost šta,
kad svet ne ceni ovo?
Za staro jedva ko zna,
pa čemu onda novo?
Samotno, žalno svetom gre
onaj kom prošlost znači sve.
Prošlost, kada je plamen jak
prožimo čulo svako,
kada su očev lik i znak
viđali ljudi lako,
te je veliki njihov broj
još ličio na uzor svoj.
Prošlost, kad još kroz drevni vrt
izdanci cvahu mladi,
kad iskala su deca smrt
nebeskog carstva radi.
Kad ljubav slomi mnoge tu,
mada i sreće glas se ču.
Prošlost, kada nam i sam bog
zboriti žarko stade,
i mladi cvet života svog
s ljubavlju za nas dade,
primivši na se bol, da nas
u večiti uvede spas.
Sa čežnjom naziremo nju
gde mrkla noć je skriva;
žeđ nam na ovom hudom tlu
neutoljena biva.
U rodni zato hajd'mo kraj
gde blista svetog doba sjaj.
Šta povratka da spreči tok? -
dragih nam davno nema.
Njih grob je našeg žića rok,
hvata nas tuga nema.
Okončan sada naš je let -
sito je srce - pust je svet.
Beskrajno, tajno kroz nas sad
slađana jeza struji -
ko iz dubina da naš jad
u odjek nama huji.
To dragi čeznu, pa nam, ah!
poslaše svoje čežnje dah.
Nevesti slatkoj hajd'mo mi,
gde Isus vlada milo -
Svi što volite, tužni svi,
čekajte suton čilo.
San će skrhati lance zla,
našem će Ocu da nas da.
No comments:
Post a Comment
Ukoliko želite nešto da podelite sa drugima, ostavite komentar: