Ivana Milošević - Anđeli crnih duša

Probudila sam se u kišno jutro. Ležala sam u svom krevetu, okrenuta ka prozoru, osećajući bol u levoj butini. Juče sam od svog oca Mihajla dobila još jedan udarac motkom. Ako ovako nastavi, prestaću da osećam bol, a moja koža više neće biti sposobna da poplavi. Napolju je bilo tmurno i sivo, kakav je i moj život. Sa svojih dvanaest godina već sam bila napaćena duša, bez snage i volje.
„Dobro, prestani da se jadaš“, pomislila sam. „Ti si barem u svom krevetu, toplo ti je, a i dobila si samo jedan udarac. Sreća. Nisi u tamnom, mračnom i vlažnom podrumu, gde se sad nalazi seka Olga, pretučena, promrzla, puna bola.“ Naša kuća, koju je nasledio moj otac, nalazila se u selu Arbanaška, nadomak Prokuplja. Bila je stara i oronula, pravljena od blata. U njoj se nalazilo nekoliko prostorija: jedna velika, koja je služila kao kuhinja, spavaća i dnevna soba, gde smo se i kupali. U jednom delu bila su četiri kreveta, svi smo tu spavali i bili smo svedoci noćnog navaljivanja oca na našu majku, ali on nije mario za to. Na sredini je bilo nešto nalik stolu i stolicama, sa strane ozidana bela peć, a na drugom kraju posude sa vodom, kredenac u kome su držane namernice, drveno bure sa svinjskom mašću i ostali pribor za pripremu hrane, okačen o beli duvar. Pod je bio zemljani, neravan.

1 comment:

Anonymous said...

Slikovito (Y)

Post a Comment

Ukoliko želite nešto da podelite sa drugima, ostavite komentar: