Na staklima mračnih crkava sve boje
zalazećeg sunca već lagano trnu,
a njihovi drevni zvonici što stoje
u plaveti prave svoju senku crnu.
Mesec se pomalja sa zrakama koje
na kazaljku s kule rasipaju srmu
i na grane plačnih vrba čije hvoje
njišu sive senke po vodi i grmu.
Dok jecaji zvona koja bono zvone
liče na glas neke druge vasione
koji, vetrom nošen, na ovaj svet stiže.
A pesnik, sedeći na žalu sred cveća,
kao u snu sluša te glase i diže
svoje oči k nebu i tužan se seća.
No comments:
Post a Comment
Ukoliko želite nešto da podelite sa drugima, ostavite komentar: