Vasko Popa - Vrati mi moje krpice

Padni mi, samo, na pamet!
Misli, moje, obraz da ti izgrebu!
Iziđi, samo, preda me,
Oči da mi zalaju na tebe!
Samo otvori usta,
Ćutanje moje, da ti vilice razbije!
Seti me, samo, na sebe,
Sećanje moje, da ti zemlju
pod stopalima raskopa!
Dotle je među nama došlo!


Vrati mi moje krpice!
Moje krpice od čistog sna,
Od svilenog osmeha,
od prugaste slutnje,
Od mog čipkastog tkiva.
Moje krpice od tačkaste nade,
Od žežene želje,
od šarenih pogleda,
Od kože s mog lica.
Vrati mi moje krpice!
Vrati kad ti lepo kažem.




Slušaj ti, čudo!
Skini tu maramu, belu.
Znamo se...
S tobom se, od malih nogu,
Iz istog čanka srkalo,
U istoj postelji spavalo.
S tobom, zlooki nožu,
Po krivom svetu hodalo,
S tobom, gujo pod košuljom.
Čuješ, ti, pretvorniče,
Skini tu maramu, belu!
Šta da se lažemo?!


Neću te uprtiti na krkače,
Neću te odneti kud mi kažeš,
Neću ni zlatom potkovan,
Ni u kola vetra na tri točka upregnut,
Ni duginom uzdom zauzdan.
Nemoj da me kupuješ,
Neću ni s nogama u džepu,
Ni udenut u iglu, ni vezan u čvor,
Ni sveden na običan prut.
Nemoj da me plašiš!
Neću ni pečen, ni prepečen,
Ni presan posoljen,
Neću ni u snu!
Nemoj da se zavaravaš.
Ništa ne pali, neću!


Napolje iz mog zazidanog beskraja!
Iz zvezdanog kola oko mog srca,
Iz mog zalogaja sunca.
Napolje iz smešnog mora moje krvi,
Iz moje plime, iz moje oseke.
Napolje iz mog ćutanja na suvom.
Napolje, rekao sam, napolje.
Napolje iz moje žive provalije,
Iz golog očinskog stabla u meni.
Napolje, dokle ću vikati, napolje!
Napolje iz moje glave što se rasprskava.
Napolje, samo napolje!


Tebi dođu lutke,
A ja ih u krvi svojoj kupam,
U krpice svoje kože odevam.
Ljuljaške im od svoje kose pravim,
Kolica od svojih pršljenova,
Krilatice od svojih obrva.
Stvaram im leptire od svojih osmeha
I divljač od svojih zuba,
Da love, da vreme ubijaju.
Kakva mi je, pa to, igra?!


Koren ti, i krv, i krunu,
I sve u životu!
Žedne ti slike u mozgu
I zar okca na vrhovima prstiju,
I svaku, svaku stopu,
U tri kotla namćor-vode,
U tri peći znamen-vatre ,
U tri jame bez imena i bez mleka.
Hladan ti dah do grla,
Do kamena pod levom sisom,
Do ptice britve u tom kamenu.
U tutu tutinu, u leglo praznine,
U gladne makaze početka i početka,
U nebesku matericu znam li je ja...


Šta je s mojim krpicama?
Nećeš da ih vratiš, nećeš.
Spaliću ti ja obrve,
Nećeš mi dovek biti nevidljiva.
Pomešaću ti dan i noć u glavi.
Lupićeš ti čelom o moja vratanca.
Podrezaću ti raspevane nokte,
Da mi ne crtaš školice po mozgu.
Napujdaću ti magle iz kostiju
Da ti popiju kukute s jezika.
Videćeš ti šta ću da ti radim...
Seme ti, i sok, i sjaj,
I tamu i tačku, na kraju mog života
I sve na svetu.


I ti hoćeš da se volimo...
Možeš da me praviš od mog pepela,
Od krša mog grohota,
Od moje preostale dosade,
Možeš, lepotice...
Možeš da me uhvatiš
Za pramen zaborava,
Da mi grliš noć u praznoj košulji,
Da mi ljubiš odjek,
Pa ti ne umeš da se voliš.


Beži, čudo!...
I tragovi nam se ujedaju,
Ujedaju za nama u prašini.
Nismo mi jedno za drugo.
Stamen hladan kroz tebe gledam,
Kroz tebe prolazim s kraja na kraj.
Ništa nema od igre.
Kud smo krpice pomešali...
Vrati mi ih, šta ćeš s njima...
Uludo ti na ramenima blede.
Vrati mi ih, u nigdinu svoju beži,
Beži, čudo od čuda.
Gde su ti oči?
I ovamo je čudo!


Crn ti jezik, crno podne, crna nada.
Sve ti crno, samo jeza moja bela.
Moj ti kurjak pod grlo,
Oluja ti postelja,
Strava moje uzglavlje,
Široko ti nepočin-polje.
Plameni ti zalogaji, a vostani zubi,
Pa ti žvaći, izelice...
Koliko ti drago žvaći.
Nem ti vetar, nema voda, nemo cveće.
Sve ti nemo, samo škrgutanje moje glasno.
Moj ti jastreb na srce,
Manje te u majke groze.


Izbrisao sam ti lice sa svog lica,
Zderao ti senku sa svoje senke,
Izravnao bregove u tebi.
Ravnice ti u bregove pretvorio,
Zavadio ti godišnja doba,
Odbio sve strane sveta od tebe,
Savio svoj životni put oko tebe,
Svoj neprohodni, svoj nemogući,
Pa ti sad gledaj da me sretneš.


Dosta rečitog smilja,
Dosta slatkih trica,
Ništa neću da čujem, ništa da znam.
Dosta, dosta, sveg!
Reći ću poslednje dosta.
Napuniću usta zemljom,
Stisnuću zube
Da presečem ispilobanjo,
Da presečem jednom za svagda.
Staću, onakav kakav sam,
Bez korena, bez grane, bez krune.
Staću oslonjen na sebe,
Na svoje čvoruge.
Biću glogov kolac u tebi.
Jedino što u tebi mogu biti...
U tebi, kvariigro, u tebi, bezveznice!
Ne povratila se...


Ne šali se, čudo!
Sakrila si nož pod maramu,
Prekoračila crtu, podmetnula nogu,
Pokvarila si igru!
Nebo da mi se prevrne,
Sunce da mi glavu razbije,
Krpice da mi se rasture...
Ne šali se, čudo, s čudom!
Vrati mi moje krpice!
Ja ću tebi tvoje.

2 comments:

Ana said...

Predivni Vasko Popa :)

Unknown said...

Je l' neko dodao interpunkciju? Dugo volim ovu pesmu i znam je napamet, a koliko se secam knjige iz koje sam je naucila - znakova nije bilo, sam osetis sve zareze i uzvicnike...

Post a Comment

Ukoliko želite nešto da podelite sa drugima, ostavite komentar: