Klasicizam

Klasicizam je termin koji označava književni pravac koji se ispoljava u francuskoj književnosti 17. veka. Izveden je od prideva "klasičan". U 16. veku termin je obnovio francuz Sebije, nazvavši u delu O pesničkoj umetnosti "dobrim klasičnim piscima" dvojicu istaknutih francuskih srednjovekovnih pesnika. Kasnije, sve češćom i raznolikijom upotrebom utvrdila su se nekoliko značenja. Pisci, zadojeni humanizmom, koji su stvarali dela u kojima su podražavali grčkim i rimskim uzorima, stekli su vremenom pravo na naziv "klasičan", što će reći duhom i vrednošću blizak antičkim piscima, njihov dostojan sledbenik.

U ovom značenju se već naslućuje izvesno književno-stilsko opredeljenje,  mada nedovoljno određeno, jer su u tom smislu klasični Petrarka i Taso, Ronsar i Rasin, kao i kasnije Klopštok i Gete, Šenije i Leopardi. Počev od kraja 18. veka najpre u Nemačkoj, i to u spisima braće Šlegel, a ubrzo i kod drugih autora i u drugim književnostima, klasičan počinje da označava suprotnost novom pojmu romantičan. Kroz čitav 19. vek, pa i posle, ova antiteza predstavlja najvažniju osnovu za definisanje oba pojma. Gospođa De Štal se proslavila razvivši ideju o književno-geografskoj podeli na klasični, grčko-rimski jug i na romantični, germanski sever. U drugoj polovini 19. veka sa pojavom realizma, naturalizma, simbolizma i drugih pravaca, javljale su se nove antiteze u kojima je pridev "klasičan" sve određenije predstavljao suprotnost modernom i sve čvršće bio vezivan za prošlost, za neosporne i tradicijom osveštene vrednosti nacionalnih kultura. Danas više nijedno od pomenutih značenja, od kojih su neka još u upotrebi, ne mogu da doprinesu dubljem poimanju ni doktrine ni umetnosti klasicizma. Sama reč "klasicizam", koja se prvo pojavila u Italiji 1818. godine, u Nemačkoj 1820, u Francuskoj 1822, u Rusiji 1830, u Engleskoj 1831, ušla je u širu upotrebu tek krajem 19. veka. Pridev "klasicistički", skovan po ugledu na realistički, simbolistički, impresionistički, a s ciljem da bude znatno određeniji, novijeg je datuma i nije svuda uspeo da se nametne. Kao pravac i razdoblje, klasicizam označava u prvom redu najznačajniji deo francuske književnosti 17. veka: doba Korneja, Dekarta, Paskala, Molijera, La Fontena, Rasina, La Brijera i drugih. U ostalim književnostima klasicizam je, ukoliko postoji, manje značajan kao epoha, a francuski uticaj je svagda osetan, pa i presudan. Izvan Francuske najviši stepen umetničke vrednosti klasicizam je dostigao u Engleskoj u prvoj polovini 18.veka, posle Drajdena, a u vreme Popa i Adisona. U Nemačkoj u 18. veku kod Gotšeda i Bodmera, klasicizam je sasvim bled i malo originalan, dok je klasicizam Klopštoka, Lesinga, Vilanda, Herdera, Getea i Šilera pojavu za sebe, neposrednije vezanaza antičku prošlost i savremene romantičarske težnje.

No comments:

Post a Comment

Ukoliko želite nešto da podelite sa drugima, ostavite komentar: