Stefan Kostadinović - Uputstvo ostajanja

stani. nije li se juče prelilo u tebe
i svojim te sjajem napunilo? sedim.
i noge mi mlataraju po sutra.
izračvao sam se u sve što mogu biti
i sada zarastao mahovinom
kroz dve stotine zarđalih cevi
usisavam odsjaje jednog velikog mene.
okolinu čine zveri i platani
i poneki korak velikog sivog kamena.
ništa se ne menja.
plamena lopta još juri za mojom sestrom
u beskrajnom nizu proterivanja mraka.
dvanaest milijardi očiju ih gledaju
i prave od njih božanstva,
prave od sebe vernike,
potčinjene posmatrače ljubavne igre.
svet se ne okreće.
sve su to laži.
stani. pusti stvarnost i maštu,
dopusti sebi da ih ne sanjaš.
izbriši iz glave kaveze
i jalovu borbu za dremljivom slobodom.
sedim.
i čekam te.
usnuli hodač po žici
žicohodač horizonta
mesečari
tamo negde iza životom umorenih zgrada.
skočiću.
nekad mislim da sam obležao sve krevete
i dugim rukama uhvatio sebe za prste
u mraku ispod dasaka
oko mene majstori nabrajanja
na čelične žice nižu vreme
uredno i lepo obeleženo
sićušnim bakarnim pločicama.
na kraju brda sanjao sam zamak
sanjao sam brdo i na njemu zamak
zamak sanja brdo u kome živim ja
skočiću.
ne mora sve da znači nešto.
pusti gest da ostane pokret
i jauk u ušima slika.
kada napustiš gnezdo
u zidovima ostaće da se roji
vilično krckanje žvakača.
vreme je da malo poraste.
normalno je da se plašiš.
preselićeš se u zemlju niskih bivanja
i postaćeš predmet obožavanja
čudnovato stvarnih bića.
stvarnijih nego što prija.
prijatnijih nego što stvaraju.
stani. možda su se misli same pogrešile
i lude reči govore mi usta.

No comments:

Post a Comment

Ukoliko želite nešto da podelite sa drugima, ostavite komentar: