stani. nije
li se juče prelilo u tebe
i svojim te
sjajem napunilo? sedim.
i noge mi
mlataraju po sutra.
izračvao
sam se u sve što mogu biti
i sada
zarastao mahovinom
kroz dve
stotine zarđalih cevi
usisavam
odsjaje jednog velikog mene.
okolinu
čine zveri i platani
i poneki
korak velikog sivog kamena.
ništa se ne
menja.
plamena
lopta još juri za mojom sestrom
u
beskrajnom nizu proterivanja mraka.
dvanaest
milijardi očiju ih gledaju
i prave od
njih božanstva,
prave od
sebe vernike,
potčinjene
posmatrače ljubavne igre.
svet se ne
okreće.
sve su to
laži.
stani.
pusti stvarnost i maštu,
dopusti
sebi da ih ne sanjaš.
izbriši iz
glave kaveze
i jalovu
borbu za dremljivom slobodom.
sedim.
i čekam te.
usnuli
hodač po žici
žicohodač
horizonta
mesečari
tamo negde
iza životom umorenih zgrada.
skočiću.
nekad
mislim da sam obležao sve krevete
i dugim
rukama uhvatio sebe za prste
u mraku
ispod dasaka
oko mene
majstori nabrajanja
na čelične
žice nižu vreme
uredno i
lepo obeleženo
sićušnim
bakarnim pločicama.
na kraju
brda sanjao sam zamak
sanjao sam
brdo i na njemu zamak
zamak sanja
brdo u kome živim ja
skočiću.
ne mora sve
da znači nešto.
pusti gest
da ostane pokret
i jauk u
ušima slika.
kada
napustiš gnezdo
u zidovima
ostaće da se roji
vilično
krckanje žvakača.
vreme je da
malo poraste.
normalno je
da se plašiš.
preselićeš
se u zemlju niskih bivanja
i postaćeš
predmet obožavanja
čudnovato
stvarnih bića.
stvarnijih
nego što prija.
prijatnijih
nego što stvaraju.
stani.
možda su se misli same pogrešile
i lude reči
govore mi usta.
No comments:
Post a Comment
Ukoliko želite nešto da podelite sa drugima, ostavite komentar: