Alber Kami - Mit o Sizifu


GLUMA

„Pozorište, kaže Hamlet, eto zamke u koju ću uhvatiti kraljevu savest.“ Uhvatiti – to je dobro rečeno. Jer savest ide brzo ili uzmiče. Treba je uhvatiti u letu, u onom neodredivom trenutku kada baca na samu sebe letimičan pogled. Običan čovek ne voli da zastajkuje. Sve ga, naprotiv, požuruje. No, u isto vreme, ništa ga više od njega samog ne zanima, osobito od onog što bi mogao da bude. Odatle njegova sklonost za pozorište, za predstavu, gde mu se prikazuje toliko sudbina čiju poeziju on prima a da ne oseća njihovu gorčinu. Tu se bar prepoznaje nesvesni čovek, koji produžuje da hita ka ne znam kakvoj nadi. Apsurdni čovek počinje tamo gde ovaj završava, gde duh, prestajući da se divi igri, želi da u nju uđe. Prodreti u sve ove živote, iskusiti ih u njihovoj raznovrsnosti, to upravo znači igrati ih. Ne kažem da se glumci uopšte pokoravaju ovom pozivu, da su oni apsurdni ljudi, nego da je njihova sudbina apsurdna sudbina koja bi mogla da zavede i privuče jedno pronicljivo srce. To je nužno da napomenemo da bismo pravilno shvatili ono što će slijediti.

Glumac vlada u prolaznom. Od svih slava, zna se, njegova je najkratkotrajnija. Tako se bar kaže u razgovoru. Ali sve su slave kratkotrajne. Sa Sirijusova stanovišta, Geteova dela za deset hiljada godina biće prašina, a njegovo ime zaboravljeno. Možda će neki arheolozi tražiti „svedočanstva“ o našem vremenu. Ova misao je uvek bila poučna. I kad se o njoj dobro razmisli, ona svodi sva naša gibanja na duboku plemenitost koju nalazimo u ravnodušnosti. Ona, pre svega, upravlja naše brige prema najsigurnijem, to jest prema neposrednom. Od svih slava najmanje je varljiva ona koja se proživljava.
Glumac je, dakle, izabrao nebrojenu slavu, slavu koja se posvećuje i može iskusiti. Iz toga što sve jednog dana mora umreti, on izvlači najbolji zaključak. Glumac uspeva ili ne uspeva. Piscu ostaje nada čak i kad je nepriznat. On pretpostavlja da će njegova dela svedočiti o tome šta je on bio. Glumac će nam ostaviti, u najboljem slučaju, fotografiju, a ništa od onoga što je bio, njegovi pokreti, njegova ćutanja, njegov kratki dah ili njegov ljubavni uzdah neće stići do nas. Ne biti poznat, za njega znači ne igrati, a ne igrati to je stotinu puta umreti sa svim bićima koja bi on oživio ili uskrsnuo.

No comments:

Post a Comment

Ukoliko želite nešto da podelite sa drugima, ostavite komentar: