Vino, pivo, ljuta. Konobar,
klinka koja bi, pa ne bi i ti, anonimus, pao na psiho testu. Deset kuna, prazna
čaša i vječita dvojba – otići ili ostati?
Odlaziš.
Poslije, u sobi koju
smiješ koristiti dok se gazda Franc ne vrati iz toplica gdje se trenutno rehabilitira
jer mu je u lovu na prepelice pijani kolega lovac propucao nogu – film Život je lijep. Repriza reprize, konc logori,
holokaust i Benigni – blekast i pomalo dosadan. Sigurno bi bio dinamičniji da
je umjesto Benignija glavnu ulogu igrao Jean Claude Van Damme.
Odustaješ.
Mijenjaš program. Pa
opet. I tako do tri ujutro. Kao da ti se radi o glavi, kao da ta opsesivna
radnja predstavlja doslovno još jedini izbor koji ti se nudi u ovom svijetu beskrajnih
mogućnosti. Imaš zapanjujuću slobodu - slobodan si promjeniti program! Samo,
nije se lako nositi s tolikom slobodom. Naravno, nije, ali ako ništa, barem imaš
osjećaj da vladaš situacijom.
Spavaš s daljinskim
u ruci.
A jutro je tek još
jedno ukočeno jutro i jutro je glavobolja, tableta i nervozna ulica koja ti se ne
raduje, kao uostalom ni ti njoj.
Kišobran, jasno, nemaš!
Poslužuješ se jednim ženskim, ostavljenim ispred ulaza u dućan. Tvoj je cilj ona
velika ružna zgrada, moraš samo izvaditi neke dokumente, čas posla. Krećeš u
ono što gazda Franc zove: lov na dokumente.
Uspinješ se
stubištem praćen jatom birokratskih moljaca, krivudaš hodnicima omamljen mirisom
dotrajalih parketa i arhiviranih fascikala. Drugi kat, soba broj pet. Tvoj
sretan broj! Ili možda ipak nije, jer nisi pravo ni otvorio vrata a već te napao
red kapitalac! I to kakav? Ajme! Ima u njemu deset metara i proteže se od
šaltera pa do kraja čekaonice. Kao ona zmijurina iz Anakonde, treći dio! Šokiran
pokušavaš uteći, ali red je brži – razjapljuje čeljust, uvlači te u sebe. Što
bi gazda Franc učinio u tvojoj situaciji? Zamolio svetog Huberta, zaštitnika
lovaca za pomoć? Pripucao iz sačmarice? Ti stojiš prepušten sudbini; sada si tek
broj s izgužvanog papirića, zalogaj, progutan, nula si na kvadrat. I opet ta
vječita dvojba: otići ili ostati? Pitanje izbora, pitanje smisla, središnje
pitanje ove priče i cijelog tvog jebenog života. Otići ili ostati? Imaš li mogućnost
izbora? Želiš li ili ne želiš te dokumente? Želiš. Pa čekaj onda! Kako ostali
tako i ti! Masiraš sljepoočnice, dišeš na škrge, uvjeravaš se, Život je lijep! Miješaš
kavu plastičnom žličicom pet puta u jednom, pet puta u drugom smjeru,
zapitkuješ, cmoljiš, osjećaš se kao krivo zalijepljena taksena marka. U neko
doba, kisela složbenica sa spuštenim dupetom i podočnjacima do brade saopćava
da je sada stanka, marenda, Dođite poslije, kaže i zatvara ti prozorčić pred
nosom – o luzeru, tek sad uviđaš da nisi taj koji lovi dokumente – od lovca si postao
lovina, dokumenti sada progone tebe.
Bježiš u susjednu sobu,
ali i tu ih je gomila. Čekaš, a glava ti puca, pozadinski, mutno, kao da nije
tvoja već iznajmljena, kao da ti je par brojeva premala. Ni Život je lijep ti više
ne pomaže, jer kako može biti lijep u ovom logoru papirologije, okružen bodljikavom
žicom nepotpune dokumentacije, neplaćenih upravnih pristojbi i neljubaznih
službenika?
Matija Bećković je
rekao: Nigdje čovjek nije toliko malen kao pred šalterom i nigdje mali ljudi
nisu veći nego li iza njega.
I time je sve rečeno.
Malo poslije, već si
u zgradi MUP – a. Druga institucija, a sve ostalo isto: procedura, gužva, red i
glavobolja. Plus što te još sa zidova oblijepljenih plakatima promatraju nasmiješeni
policajci. Grozno! Nasmijani panduri? Otkad to? Nije li murija samo pendrek i
batina? A ne ne, uvjeravaju te ovi manekeni s plakata, to više nije onaj stari
represivni aparat, ovo je nova, učinkovita, suvremena policija. Bravo, bravo, ceriš
se, a red ni makac. Kuknjava, zatvoreni prozori, virusi; neki penzić ispred
tebe hropće kao da će svaki čas odapeti. Odlično, misliš, jedan manje, ali pokazuje
se da je stari žilaviji no što izgleda. I već ste kao sardine u konzervi kada
se unutra nagurava još i mama s troje klinčadije. Nije ih imala kome povjeriti
na čuvanje, objašnjava i moljaka da je puste preko reda, jer samo mora predati
neke dokumente. Svi se slažu, ti se jedini ne slažeš. Zapravo, nitko se ne
slaže, ali ti jedini pokazuješ svoje neslaganje. Ne može, stanite tamo na kraj i
čekajte kao ostali, kažeš zauzimajući se tako za cjelovitost i kompaktnost reda
ali nailaziš samo na osudu prisutnih. Odjednom, svi su se urotili protiv tebe, samo
što te ne privedu, izopćuju te, ograđuju nevidljivim krugom prijezira. Pa kakav
si ti to čovjek? Sram te bilo i stid! Ne voliš djecu! I naravno, opet nemaš
izbora, crveniš, pokrivaš se ušima, a dječurlija, kao navijena, cupkaju i
cikću, šmrcaju, sline, padaju i plaču, a mamica im sva zabrinuta briše noseve i
ćući bući ih prekorava, Buuu, to kakano! Puštaju je. I ti je puštaš, ali već si
evidentiran, djecomrzac, iz kruga ti nije dozvoljeno. Podli, mali manipulatori!
Svih su omađijali! Čak i šalterska službenica, žena medvjeđih proporcija, izlazi
iz svog kaveza, miče se od onog stakla s rupicama koje služi za pljuvanje kroz
njega i nutka ih gumenim bombonima s policijskim punjenjem. Glomaznoj kakva već
jest, šapa joj zapinje između stakla i pulta. Svi skaču, nastoje pomoći, jer riječ
je o vrlo važnoj šapi, onoj kojom udara žigove. Bomboni padaju, dječica tule, a
medvjedica ni tako zarobljena, ne prestaje biti ljubazna. Ali, kakva je ta ljubaznost,
brale? Propisana pravilnikom! Sve je to tebi jasno, a pokazuje se da si u pravu,
jer čim dođeš na red, više nije ljubazna, iz milog se medvjedića opet pretvorila
u birokratskog zmaja. Sam si kriv; em ne voliš djecu, em se praviš pametan! Naravno,
isprovocirao si je pitanjem zbog čega ovu jebadu nije moguće obaviti od kuće,
internetom: Helou, ima li koga, u dvadeset i prvom smo stoljeću?! Trlja šapu, najradije bi te u top strpala. Ni
ne gleda te dok ti vraća papire.
Izvolite se vratiti
kad kompletirate dokumentaciju!
Jedino je u zgradi Općinskog
suda mrvicu podnošljivije. Ali ne zbog međuljudskih odnosa koji tu vladaju, već
što potvrde izdaje jedna, utegnuta, ima koju godinicu, al' se dobro drži. Mljac,
koje pravosudno tijelo! Čipkasti joj rub grudnjaka proviruje dok se saginje i traži
NumLock po tipkovnici. Jebate, sise k'o airbag! Ni najmanje ti ne smeta što svi
oko tebe živčane, svađaju se tko je prije koga došao, nek' se koškaju, misliš i
uživaš u pogledu. Pokušavaš je uloviti na prepad. Lijepo vrijeme, namiguješ, a iz
Centra za obranu od poplava javljaju da vodostaj Save i dalje raste.
Nije joj do šale: Morate
podnijeti zahtjev.
Uporan si, ne daš se
krstiti, Kakav zahtjev srećo?,tražiš je broj telefona, da se dogovorite u svezi
papirnate problematike i ostalih tema vezanih uz sigurnost u prometu.
Jednim te pogledom
otpiljuje kao suhu granu.
Sljedeći!
Debakl brale, ali barem
si prikupio materijal za onaniranje i predao dokumente koje neće tako brzo
riješiti, jer prije moraš donijeti potvrdu o nekažnjavanju, ali i to je sad pitanje
života i smrti, jer protiv tebe je podignuta optužnica, samo nisi još dobio
poziv da moraš na sud, dakle ništa, znači, sad ti je bitna ta potvrda o nekažnjavanju,
pa ne znaš možeš li je dobiti iako je podignuta optužnica, a to ti uglavnom, nitko
ne zna reći, a nisi je ni slušao, već si samo blejao.
Zavrzlama. Pravno-birokratsko
klupko.
Neprocjenjivo.
Izlaziš. Zrak je
zelen, ponuda šarolika, a egzistencija upitna. Dižeš pogled. Nebo! Još jedna
tužna privatizacijska priča. Nebo je u nezavidnom položaju; nakrivilo se teško
i prepuno oblaka i kao takvo pokazalo nerentabilnim, pa se sad nalazi u
poziciji da bude prodano stranom vlasniku. Kako stvari stoje, ni nebo uskoro neće
biti u domaćem vlasništvu. Pitanje je shvaćaju li golubovi svu ozbiljnost
situacije? Je li im dana mogućnost izbora? Postoji li nešto što se zove ptičja
slobodna volja? Letjet će ispod tuđeg neba! Čini se kako to njima ništa ne znači,
ukratko, boli ih kloaka[1]
za nebo! Prezrivo klikću i gađaju izmetom grupu zbunjenih turista što lomi noge
po raskopanim ulicama. Siroti ljudi, kad su uplaćivali boravak rečeno im je da ovaj
grad, biser Jadrana, stara dama sa sto šezdeset godišnjom turističkom
tradicijom obiluje sadržajima, a sad samo gledaju kako izvući živu glavu. Jedino
što još unosi dozu dostojanstva u cijelu tu sliku je duh Njegova Veličanstva Franza
Josepha, cara i kralja Franje Josipa – lebdi na vrh stepeništa ispred ulaza u
hotel Imperial, gleda podanike i osmjehuje se tim svojim apsolutističkim brčinama.
Misli: Jadna li vam majka! Pa zar vam
nije bilo bolje u Austro-Ugarskoj?
A ti hodaš ulicom, nezaposlen
i dekintiran . Ipak, kopka te, upustio bi se u poduzetničke vode. Razmišljaš da
otvoriš firmu za redo-čekateljske usluge. Nazoveš je: Čekam. Povoljno. Otvoriš firmu za deset kuna i lijepo se po
cijele dane kiseliš u redovima. Čekaš za sebe, za druge, na zeleno svjetlo, da
te legaliziraju, po navici, u uredima, javnim institucijama, isčekuješ promjene,
novu epizodu Sulejmana Veličanstvenog, čekaš svojih pet minuta. A u slobodno
vrijeme opet čekaš; onako, iz hobija, po raznim događanjima, happeninzima, otvaranjima
supermarketa, ispred vrata na degustacije i poklone iznenađenja. Tko zna, možda
se i obogatiš. Kažu da silna lova leži u čekanju i da tko čeka i dočeka. Zato,
kao i gro ljudi u ovoj zemlj i ti svoju budućnost vidiš isključivo u čekanju! Pa
što vrag ili EU da. Na onog s nebesa, već odavno ne računaš. Njega su prodali, u
kompletu, zajedno s pticama i oblacima.
Situacija očigledno
nije bajna, ali, izbora nemaš. Zato, stani u red, šuti i čekaj!
[1] Kloaka ili nečisnica je analni otvor nekih životinja, prvenstveno onih koje
legu jaja. Izvor: Wikipedija.
2 comments:
Odlična priča. Ali da nema Sulejmana, propala bi.
Pisac je vanredno nadaren, trebalo bi ipak da piše slobodno, ne po direktivi.
Mislim da mu taj stil ne leži.
Ako na sve bude pazio, gubi svoj identitet.
Nije potrebno svakome udovoljavati po cenu da se ljuti.
Anonymus hvala na komentaru. Da, to je takva priča, malo po direktivi :) Ali takvi su nam i životi - birokratski i često se odigravaju samo po redovima. Pozdrav. :)
Post a Comment
Ukoliko želite nešto da podelite sa drugima, ostavite komentar: