...Kažu da u zadnjim sekundama života sve proleti u jednom trenu. Niko nije uspio da se vrati sa onog svijeta i da potvrdi ispravnost ove tvrdnje. Znam sigurno da sam na vijest o očevoj smrti u magnovenju prelistao cijeli svoj život, slike su se vrtjele kao ubrzani film. Otac je bio čovjek koji je obilježio moj život u svakom smislu. Moja tiha patnja je upravljala iz dubine moje duše, usmjerava i pokazuje samo njoj znane pute. Uhvatio sam sebe bezbroj puta kako se zateknem u situaciji koju, niti sam želio, niti znam kako sam se tu našao. Viša sila. Božije proviđenje. Nisam nikada mogao znati. Nešto iz čije sjene nikada nisam uspio pobjeći. Bila je toliko velika da sam i na kraju svijeta osjećao njezin uticaj.
I mada sam sa šesnaest godina mislio da sam izašao iz kruga i da sam van domašaja sjene, nije mi uspjelo da pokidam nevidljive niti. Fizička odvojenost, materijalno raskidanje veza pa čak i emotivno udaljavanje nije uspjelo izgraditi branu u mom mozgu i u mojoj podsvjesti. Bježeći od doma tražio sam slobodu, slobodu misli, slobodu izbora po mojoj mjeri. Vjerovao sam da na to imam pravo, vjerovao sam da sam najbolje mogu znati šta mi je činiti i šta želim od života. Najbolji roditelji u najboljoj namjeri često svoju djecu okuju u svoj svijet ograničen njihovim mjerama. Pokušavaju od svijeta svoje djece izgraditi svijet svojih neostvarenih želja. Nikada nisu shvatili da svako ima pravo na svoju šansu, na vlastitu kreaciju, svoj izbor po svojoj mjeri. Posljedice mogu biti tako drastične da pojedine generacije u porodičnom stablu budu preskočene ili ta porodična grana bude poslednja. Naravno, svi vjeruju da su postupili ispravno, da su učinili sve najbolje. Strašno je ne znati da ne znaš. Još strašnije je svoje neznanje tretirati kao vrhunsko znanje. Tu zamku želio sam izbječi po svaku cijenu.
I mada sam sa šesnaest godina mislio da sam izašao iz kruga i da sam van domašaja sjene, nije mi uspjelo da pokidam nevidljive niti. Fizička odvojenost, materijalno raskidanje veza pa čak i emotivno udaljavanje nije uspjelo izgraditi branu u mom mozgu i u mojoj podsvjesti. Bježeći od doma tražio sam slobodu, slobodu misli, slobodu izbora po mojoj mjeri. Vjerovao sam da na to imam pravo, vjerovao sam da sam najbolje mogu znati šta mi je činiti i šta želim od života. Najbolji roditelji u najboljoj namjeri često svoju djecu okuju u svoj svijet ograničen njihovim mjerama. Pokušavaju od svijeta svoje djece izgraditi svijet svojih neostvarenih želja. Nikada nisu shvatili da svako ima pravo na svoju šansu, na vlastitu kreaciju, svoj izbor po svojoj mjeri. Posljedice mogu biti tako drastične da pojedine generacije u porodičnom stablu budu preskočene ili ta porodična grana bude poslednja. Naravno, svi vjeruju da su postupili ispravno, da su učinili sve najbolje. Strašno je ne znati da ne znaš. Još strašnije je svoje neznanje tretirati kao vrhunsko znanje. Tu zamku želio sam izbječi po svaku cijenu.
