Anton Gustav Matoš - Notturno

Mlačna noć; u selu lavež; kasan

Ćuk il netopir;

Ljubav cvijeća - miris jak i strasan

Slavi tajni pir.

Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan

Kao srebrn vir;

Teške oči sklapaju se na san,

S neba rosi mir.

S mrkog tornja bat

Broji pospan sat,

Blaga svjetlost sipi sa visina.

Kroz samoću, muk,

Sve je tiši huk:

Željeznicu guta već daljina.

Anton Gustav Matoš - Maćuhica

Crna kao ponoć, zlatna kao dan,

Maćuhica ćuti ispod rosne vaze,

U kadifi bajne boje joj se maze,

Misliš: usred jave procvjetao san!

Zato je i zovu nježno "noć-i-dan"

Naše gospođice kada preko staze

Starog parka ljetne sjene sjetno gaze

Ispod vrelog neba, modrog kao lan.

Kao samrt tamna, kao život sjajna

Maćuhica cvate, ali ne miriše—

Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan.

No u hladnoj nevi čudan život diše,

Zagonetan, dubok, čaroban ko san,

A kroz baršun drhti jedne duše tajna.

Anton Gustav Matoš - Utjeha kose

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,

Na visokom odru, u agoniji svijeća,

Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao

U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,

Sumnjajući da su tamne oči jasne

Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,

Sve što očajanjem htjedoh da oživim

U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Samo kosa tvoja još je bila živa

Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

Anton Gustav Matoš - Jesenje veče

Olovne i teške snove snivaju

oblaci nad tamnim gorskim stranama;

Monotone sjene rijekom plivaju,

žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju

kućice i toranj; sunce u ranama

mre i motri kako mrke bivaju

vrbe, crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu

tek se slute ceste, dok ne utonu

u daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem

šapće o životu mrakom gluhijem,

kao da je samac usred svemira.