Robert A. Vrbnjak - Ljubavne zgode čovjeka bez identiteta

     Što sam stariji to sam nezainteresiraniji, pa tako i pišem, isključivo još što i kako mi narede, inertno  i pazeći da nekog ne uvrijedim,  pišem, kako se ono kaže, po direktivi.  Za Praznik rada o hordi nezaposlenih, karanfilima i porcijama graha s kobasicom, za Dan domovinske zahvalnosti o podizanju zastave i časnoj pobjedi u pravednom i obrambenom ratu, za Božić o Djedu Božićnjaku, drvcima i sobovima, za Uskrs o bojanju jaja, mladom luku i hrenu. Pišem, kad ionako nemam što reći i pišem ono što se očekuje, a nešto se uvijek očekuje: jalove diskusije, sukobi crkve i političara, rijeke turista, odnosi sa Slovencima,  poznata i slavna lica, golišave scene i grmljavinsko nevrijeme -  o svemu pišem, ali rijetko što napišem, čuvajući tako svoju guzicu i uredniku fotelju. I umjesto da mi je zahvalan zbog toga, danas je viknuo:

Robert A. Vrbnjak - Čekam. Povoljno.

   Vino, pivo, ljuta. Konobar, klinka koja bi, pa ne bi i ti, anonimus, pao na psiho testu. Deset kuna, prazna čaša i vječita dvojba – otići ili ostati?  

Odlaziš.

   Poslije, u sobi koju smiješ koristiti dok se gazda Franc ne vrati iz toplica gdje se trenutno rehabilitira jer mu je u lovu na prepelice pijani kolega lovac propucao nogu – film Život je lijep. Repriza reprize, konc logori, holokaust i Benigni – blekast i pomalo dosadan. Sigurno bi bio dinamičniji da je umjesto Benignija glavnu ulogu igrao Jean Claude Van Damme.

    Odustaješ.

   Mijenjaš program. Pa opet. I tako do tri ujutro. Kao da ti se radi o glavi, kao da ta opsesivna radnja predstavlja doslovno još jedini izbor koji ti se nudi u ovom svijetu beskrajnih mogućnosti. Imaš zapanjujuću slobodu - slobodan si promjeniti program! Samo, nije se lako nositi s tolikom slobodom. Naravno, nije, ali ako ništa, barem imaš osjećaj da vladaš situacijom.

   Spavaš s daljinskim u ruci.

Robert A. Vrbnjak - Spomenik nepoznatom kupcu

Šestnaestog kolovoza, u podne, po najjačem suncu, neki je čovjek izašao iz ugodne, klimatizirane atmosfere jednog od liburnijskih supermarketa, gurajući ispred sebe kolica puna kupljenih namirnica. Ni po čemu poseban čovjek; proćelav, u dobi od šesdeset do šestedespet godina, u majici s likom Mickey Mousea i japankama na nogama. Koraka, neodlučna, kao da ni sam ne zna kud bi ni kamo, zaputio se prema parkiralištu, a onda zaustavio i iz džepa izvukao račun za kupljene artikle. Prema iskazu očevidaca, gostiju s terase kafića smještenog odmah pokraj ulaza u supermarket, lice mu je poprimilo intenzivno plavoljubičastu boju dok je mrmljajući sebi u bradu, gledao u ispisane brojke. I tada mu je, tu, pod vrelim liburnijskim suncem, iznenada pozlilo. Odgurnuo je kolica, pao na zemlju, isplažena jezika i očiju uprtih u vrata što su se nečujno otvarala i zatvarala, posljednja pogleda upućena prema odjelu delikatesa, velikom izboru ukusnih salata, narezaka i sireva, prema akcijskoj ponudi četvrtkom, gotovim hladnim i toplim jelima koje on nažalost, više neće imati prilike kušati. Kola hitne medicinske pomoći došla su za par minuta, ali našem nesretnom, ni po čemu posebnom, čovjeku više nije bilo spasa.