Miroslav Krleža - Sanjam o sjeni

Sanjam o sjeni nepoznate žene

Koju volim i koja voli mene.

Tajanstvena ta žena poput vela svene

Kad hoću da je dirnem, a znam da voli mene.

Na svijetu nitko, tek ta me žena zna.

Ta nikad ista i uvijek vječno druga,

Ja znam da ona ipak voli mene ko druga

I moje srce samo za nju bije.

Miroslav Krleža - Moje riječi

Moje riječi sve mirišu slatko

ko breskve zlatne, ovijene svilom,

kad lahor treperi sa arijom milom

fontane bistre što žubori glatko,

jasna i sjajna, da joj može svatko

osjetiti ritam ritma svoga bilom.

Ljubavi očaran čudestvenom silom

klonuh, Beatriče, o, čudna, vječna gatko,

na sagu bajke što prekinu se kratko,

i usnuh u Ljepoti kao što se sniva

kad plamti srce kao vatra živa,

a na kraju konca tako biva,

u sumraku sivom iznad sivih njiva

zavjesa pada olovna i siva.

Miroslav Krleža - Jesenja samoća

Sve više sam, sve luđe sam, sve tuđe i sve tužnije,

sve tamnije, sve sramnije, sve biva ružnije.

Sve hladnije, sve gadnije, sve ledenije,

samoća prazna, jesenja, a biva sve jesenije.

Miroslav Krleža - Povratak Filipa Latinovicza

SVITALO je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad tešklm, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka. Dvadeset i tri godine su prošle od onog jutra, kada se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin: sedmogimnazijalac, koji je ukrao svojoj majci stotinjarku, tri dana i tri noći pio i lumpao sa ženama i kelnericama, a onda se vratio i našao zaključana vrata i ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom. Zastao je pred stranim zaključanim vratima, i kao i onog jutra imao je osjećaj hladnog, gvozdenog dodira te teške, masivne kvake u školjci svoga dlana: znao je, kako će ta vrata biti teška pod njegovom rukom i znao je, kako se lišće miče u krošnjama kestenova i čuo je jednu lastavicu, kako je prhnula iznad njegove glave, a bilo mu je (onog jutra) kao da sanja: bio je sav čađav, umoran, neispavan, osjećajući kako mu nešto plazi oko okovratnika: po svoj prilici stjenica. Nikada neće zaboraviti onog mračnog svitanja i one pijane, posljednje, treće noći i onog sivog jutra - dok živi.

Miroslav Krleža - Jesenja pjesma

Nepoznat Netko donio je Jesen
u Sjevernu Sobu.
O, sada,
kad sve je boja, berba i miris vina,
i kad se čuje pjesma Stvari i Živina,
i kad mrtvaci viču od čežnje u grobu,
Nepoznat Netko donio je Jesen
na srebrnom pladnju
u sobu:
groždje i kruške, jabuke i smokve.


A vani se puše sunčanog soka lokve,
i čuje se kroz prozor
gdje u svili dana
pjeva negdje žena
i cvrkuću ptice.